MUDRE IZREKE

Rezultati izbora 1990. godine 

Na prvim slobodnim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je tzv. antikomunistička koalicija sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Nacionalne stranke su u republičkom Parlamentu osvojile ukupno 84% poslaničkih mandata. SDA je osvojio 35,85 % mandata (86 poslanika), SDS 30% mandata - 72 poslanika, a HDZ 18,35% mandata - 44 poslanika, dok je sedam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8% mandata - 24 poslanika. U Vijeću opština tri nacionalne stranke osvojile su čak 95% poslaničkih mjesta, a u Vijeću građana 75%.

Od sedam izbornih jedinica u četiri s većinskim bošnjačkim stanovništvom pobijedio je SDA (Sarajevo, Zenica, Bihać i Tuzla), u dvije izborne jedinice s većinskim srpskim stanovništvom pobijedio je SDS (Banja Luka i Doboj), a u izbornoj jedinici s većinskim hrvatskim stanovništvom pobijedio je HDZ (Mostar).

NAKON PRVIH SLOBODNIH IZBORA U BIH EVO ŠTA SU DOBILI GRAĐANI BiH

Sjećanje na početak rata u BiH: Televizija priprema državni udar!

Iz neobjavljene knjige Nenada Pejića “Isključi TV i otvori oči” donosimo u dva nastavka sjećanje autora na protest pred zgradom Skupštine BiH i na razgovore koje je Nenad Pejić vodio u studiju TV Sarajevo sa političkim liderima 5. marta 1992. godine.

Hercegovačko selo Ravno je tog 4. aprila već bilo porušeno, iako to nismo znali. Država je već bila rasturena i niko od organa nije reagirao na događanja u selu Ravno. JNA je govorila da se maltene ništa ne događa, ali nije bilo načina da se to provjeri. Država BiH je ćutala. Poslali smo ekipu na lice mjesta da se uvjerimo šta se dešava. JNA je ekipu zaustavila, "otpratila" je do Dubrovnika i zabranila ponovni dolazak.

Bijeljina i dolazak Arkanovaca, istjerivanje Bošnjaka se već dogodilo, pljačka u Bijeljini također.

Strah se u zemlji povećavao, mnogi se već odlazili i iz Sarajeva. Tada su, negdje, u rano poslijepodne, studenti odlučili krenuti pred Skupštinu BiH zahtijevajući ostavke i mir. U svom dnevniku sam zapisao: "Temperaturu u Republici dižu svojim postupcima i svojim saopštenjima lideri stranaka i to vrlo namjerno. Nijedna ne želi popustiti, sve idu za svojim procjenama, računajući na svoje ljude i svoje argumente. Poredak je već sasvim jasan. SDS i Radovan Karadžić se uzdaju u Srbiju i JNA, HDZ u Hrvatsku, Izetbegović i SDA u međunarodnu javnost….Praktično je goloruk narod krenuo na barikade i snajperiste."

Besim Cerić, direktor TV Sarajevo, i ja smo razgovarali kako izvještavati o tom studentskom protestu. Nismo znali, ali jesmo osjećali, da je to zadnja šansa da se nešto uradi. Predložio sam i on se složio da pošaljemo studentima reportažna kola sa svom tehnikom i da njihov protestnu šetnju prenosimo uživo.

Da li je to bilo neprofesionalno? Možda jeste. Teško da bi po današnjim kriterijima to bila opravdana odluka. Teško je i razumjeti u vremenu mira.  Protest 40-50 studenata nije baš događaj za direktan prenos. Ali, niti je to bila obična situacija niti obični televizijski prenos. Rat samo što nije bio eksplodirao. Zato smo odlučili da miru damo posljednju šansu. To je bilo posljednje što sam mogao učiniti. Prenos je trajao – dva dana.

Pri tom smo računali na mogućnost da zgrada RTSA bude odsječena od reportažnih kola ili, pak, od događaja u gradu. Zato smo morali uspostaviti "rezervnu" televiziju. Naime, smjestili smo ekipe i kamere uživo i na mjestima na koja nas možda "neko" ne bi ni tražio. Tako je signal stizao iz reportažnih kola koja su pratila studente i građane te sa njima ostala na platou ispred Skupštine BiH. Ali imali smo signal i sa još jednog mjesta. Instalirali smo, naime, kamere u zgradi Skupštine BiH gdje se skup nastavio, ali smo imali i kameru na staroj zgradi radio Sarajeva, u prostorijama Liberalne stranke.

Svaki glavni urednik bilo koje televizije u tadašnjoj Jugoslaviji je u svojoj kancelariji imao direktnu vezu sa studijima i glavnom režijom. Ušao sam u kancelariju, pripremio režiju da upravljanje programom ide direktno iz moje kancelarije i pod mojim vođstvom. Niko se nije bunio niti je bilo ko rekao išta protiv takve odluke. I da neko jeste, ne bih poslušao. Vodio sam se instinktom. Besim je organizirao ekipu i reportažna kola. Svi su brzo obavljali svoje zadatke, svi su bili svjesni da se nešto krupno dešava.  Rekao bih čak da je kod ekipe bilo dosta entuzijazma da se taj prenos uradi što je moguće bolje.

Prvi mi je problem bio ko će komentarisati prenos, ko je taj ko će moći stati pred milijune, posve nepripremljen, i komentarisati šta se dešava, a da istovremeno bude dovoljno oprezan da ne skrene u političke vode, i dovoljno hrabar da uđe u taj veliki profesionalni rizik. Zato smo najprije imali izvještaje reportera o samoj koloni, uživo razgovore sa studentima, promatračima, ekspertima, ali komentatora čitavog prenosa još nije bilo.

Sljedeći je problem bio šta raditi kad tih razgovora sa učesnicima ili promatračima nema? Kako popuniti “ton” ako je “slika” već bila sam protest i hod studenata prema centru grada. Odlučio sam se za muziku. Ali koju? Šta god da se emitira kao muzička podloga moglo je, i bilo bi, shvaćeno kao politčka poruka što bi zatim donijelo političku diskvalifikaciju samog protesta. Donio sam odluku da takvu kolonu protesta može da prati samo jedna vrsta muzike, ona koja nema nikakvih etničkih konotacija, neka koja govori o gradu. I, naravno, "pobijedila" je "Sarajevo, ljubavi moja!" Kemala Montena. Tako je ta pjesma emtirana beskrajno mnogo puta. Ta odluka da se ide sa prenosom uživo, uz pjesmu o Sarajevu i, naravno, nadasve emocija straha koja je vladala – sve je to motiviralo građane da se pridruže protestu. Bilo ih je sve više i više.

Besim je tada uradio nešto što je jako rijetko. Naime, on je bio moj direktor, dakle, ja sam njemu bio podređen. Ali, Besim je shvatio da nismo u normalnoj situaciji i faktički je preuzeo ulogu čovjeka koji je sjedio pred mojim vratima i nije dozvoljavao da uđe niko za koga on nije smatrao da ima problem o kojem ja moram znati baš tada i baš tog trenutka. Moj direktor je svojom voljom postao moja sekretarica. To je bila odluka koju može donijeti samo čovjek kojem nije stalo do stolica i funkcija i kojem je bilo najviše stalo do televizije i do dobro obavljenog posla. Tako sam bio sam u kancelariji i donosio odluke šta će ići na televizijski ekran.

Dobro se sjećam da nisam ništa jeo. Jedino sam pio pivo. Zanimljivo, kako u tim situacijama tijelo reagira na adrenalin. I tako čitavu noć. Prenos je tekao i broj građana u koloni se povećavao i bilo je već nekoliko desetina hiljada kad se spustila noć. Zaustavili su se na platou ispred zgrade Skupštine BiH. Naša odluka da idemo sa prenosom uživo se pokazala ispravnom. Ali, što je odluka bila ispravnija kako se broj demonstranata povećavao, tako je rasla i zabrinutost među političarima, koji su se uplašili mase ne znajući kuda sve to vodi. Jedino su znali da masu ne vode oni pa su, stoga, sumnjali da je vode oni "drugi". Bio je to praktično prijenos narodnog gnjeva protiv sve tri nacionalne stranke, a podjednako i posljednji građanski protest u Bosni i Hercegovini.

Kad su se bili dovoljno uplašili – počeli su da zvone telefoni. I gle "čuda neviđenog". Svega 24 sata prije izbijanja rata nacionalne su se stranke složno udružile protiv Televizije Sarajevo i složno zaustavile građane iz "svojih" općina koji su krenuli prema glavnom gradu da se pridruže protestima. I svaka je "svom" narodu, vjerojatno, objašnjavala kako je protest u stvari "zavjera" one druge strane.

Prvi se javio Radovan Karadžić, lider SDS-a.

"Vi, gospodine Pejiću, spremate državni udar!", derao se na telefon. "Vi hoćete Bosnu i Hercegovinu da otjerate iz Jugoslavije. Srpski narod to neće dozvoliti. Vi huškate narod protiv Jugoslavije i morate taj prenos prekinuti!¨

U masu su se uvukli pripadnici SDA koji "hoće da izvrše puč u državi i eliminišu SDS!"-  tvrdili su u saopćenju SDS-a. "Televizija Sarajevo vodi ratnohuščaku politiku!" grmilo je saopštenje SDS-a. A mi stalno na ekranu ponavljamo poruku: ¨GRAĐANI BOSNE I HERCEGOVINE, UJEDINITE SE PROTIV RATA!

Nisam prekinuo prenos, naravno. Karadžić je uvijek govorio kako "srpski narod" neće dozvoliti ovo ili ono. Uvijek je nastupao sa pozicije sile. Nije mu palo na pamet da shvati da je među studentima bilo Srba, da među kamermanima ima Srba, da među inžinjerima, novinarima i urednicima koji su omogućili TV prenos ima koliko god hoćete Srba. Ne, njega ti Srbi nisu zanimali.

Onda je zvao Alija Izetbegović.

"Gospodine Pejiću, to što Vi i Televizija radite neće proći. Vi hoćete da Bosnu i Hercegovinu zadržite u Jugoslaviji. Vi huškate narod da izađe na ulice, Vi pokušavate da srušite legalnu vlast!"

"TV Sarajevo daje prostor nekakvoj neorganiziranoj masi", grmilo je saopćenje SDA sa tvrdnjom da idemo namjerno na ruku SDS-u koja je sve to i organizirala.

Teške riječi.

Iz Hrvatske demokratske zajednice me nije niko zvao. Lider HDZ-a BiH je tada bio Miljenko Brkić, neuporedivo mirniji i umjereniji lider od dvojice koji su me zvali. A i tek je bio stupio na dužnost lidera HDZ-a jedva čekajući da se te dužnosti "kutariše".

Moram da priznam da su i Karadžić i Izetbegović bili u pravu u jednoj, doduše bitnoj stvari. Ja jesam, Televizija Sarajevo jeste "huškala" narod da izađe na ulice, jeste motivirala ljude da izađu na trg pred Skupštinom BiH time što se odlučila za TV prenos, i jeste se slagala sa ciljem protesta – mir u zemlji uz ostavke svih političkih lidera. Dakle, to jeste bila i politička, a ne samo profesionalna odluka. Tu se, dakle, djelimično slažem sa Izetbegovićem i Karadžićem. Ali, bila je to naša, a ne nečija druga odluka čiji je jedini cilj bio – dati miru posljednju šansu.

I, da ne bude zabune, ponovo bih donio istu odluku.

Čitam iz svog dnevnika iz aprila 1992. godine: "Naši vladari više razmišljaju o potezima onog drugog partnera nego što pokušavaju da stvore nešto što bi se moglo nazvati zajedničko. Procjene jedni druge, postupaju po tim procjenama umjesto da pokušaju da se dogovore. Već su odavno u paranoidnom stanju, ne vjeruju jedni drugima ama baš ništa i svaka svoj narod vodi u kaos. U svemu je svakako najodgovorniji SDS, ali to što SDS vodi istinsku ratnu politiku ne amnestira druge. Samo postojanje nacionalnih stranaka je već samo po sebi uvod u sve ovo što se sada događa. Krivica nije jednaka ali jeste trostruka."

​Program smo emitirali čitavu noć. Mislio sam da, ako ovi ljudi izdrže čitavu noć, ujutro će im se pridružiti čitava BiH. Ako ne izdrže – sve je propalo. U dnevniku sam zapisao: "Biće zanimljivo vidjeti ko će se staviti na čelo ovih ljudi. Ako upadnu u zamku i  počnu da surađuju sa političkim strankama – gotovi su. Ako ih povede neko neiskusan – opet su gotovi. Šansa je tu, hoće li je iskoristiti?"

​​Nudili su se politički lideri – bili su odbijeni. Sa skupštinske govornice su uputili poziv Goranu Miliću, uredniku Yutela i meni da im se pridružimo. Nismo, a ovo sam zapisao tih dana u svojim bilješkama: "Htio bih, ali kako? Ako odem nema mi više povratka u novinarstvo koje je moja jedina ljubav. Ako odem, eto dokaza u rukama nacionalnih stranaka da TV Sarajevo ruši legalnu vlast".

Ostajem na komandnom "mostu" TV Sarajevo. Rijeke ljudi stižu pred zgradu Skupštine BiH. Pritisak stranaka da prekinemo prenos je bio sve jači i neprekidno je trajao. Besim Cerić i ja odbijamo. Ostali sa RTSA se slažu. On je bio hladnije glave, ja sam ipak potpuno u događaju jer stalno odlučujem koja slika ide "vani".

Ujutro je pred zgradom Skupštine već bilo na desetine hiljada ljudi, broj će ubrzo dostići 100.000. Rekli su mi kasnije da su nacionalne stranke, bratski, 24 sata prije rata, uspjeli spriječiti dolazak autobusa u Sarajevo još oko 50.000 ljudi iz raznih bosanskohercegovačkih gradova. Nisam ovaj podatak provjeravao, ali mu vjerujem.

Vlast se valjala ulicama i nije bilo nikoga da je uzme. Niko da se pojavi od znanih i neznanih velikih imena da nešto uradi. Protestanti su odbili da im se obrati bilo koji političar na vlasti. Ko god je pokušao izbacili su ga. Protestanti su tek kasnije, kad je bilo posve jasno da im nema vođe, dozvolili, uz zvižduke, da im se obrati Alija Izetbegović. Ali, za Televiziju Sarajevo je ostalo pitanje: Šta sad? Kako odgovoriti situaciji, a ipak ostati u okvirima profesije? Mislili smo da trebamo nekako natjerati lidere da sjednu, da razgovaraju, ali ko će ih netjerati kad jedni drugim ne vjeruju ama baš ništa. Ako je to televizija, a jeste, ko smo mi da to uradimo? Otkud nam pravo?

Ali nismo mogli stati na pola puta. Jedina neprihvatljiva opcija je bila – ne pokušati ništa.

(RSE)